Postoji nešto gotovo nadrealno u političkoj predstavi koju posljednjih tjedana gledamo oko Gospića i Like.

Deseci tisuća tona otpada nisu pali s neba. Nisu se sami dovezli iz inozemstva. Nisu se preko noći sami zakopali nekoliko metara duboko u ličku zemlju.

Prema podacima koji su izašli u javnost, na lokaciji bivšeg PPK Velebit nalazi se oko 37.000 tona otpada, od čega je golema količina zakopana u tlo. U uzorcima su utvrđeni povišeni metali, ekotoksična svojstva, a PFAS spojevi pronađeni su i u podzemnim vodama. Upravo zbog toga cijeli slučaj više nije samo pitanje kriminalističke istrage. To je pitanje opstanka, povjerenja u hranu, vodu i budućnost Like.

A sada, kada je problem eksplodirao pred očima cijele Hrvatske, krenula je tradicionalna hrvatska politička disciplina:

Nitko ništa nije znao.

To je možda i najnevjerojatniji dio cijele priče.

TRIDESET GODINA VLASTI, A ODGOVORNOSTI NIGDJE

Ličko-senjska županija postoji od 1993. godine. Prvi župan Ante Frković bio je HDZ-ovac. Nakon njega Milan Jurković – HDZ. Zatim Milan Kolić – HDZ. Darko Milinović izabran je 2017. kao kandidat HDZ-a, a nakon njegova izlaska iz stranke županiju je preuzeo Ernest Petry – ponovno HDZ. Službena povijest županije potvrđuje kontinuitet župana od Frkovića preko Jurkovića, Kolića i Milinovića do Petryja.

Dakle, kada govorimo o političkoj odgovornosti za funkcioniranje sustava u Lici, nije ozbiljno ponašati se kao da je riječ o području na kojem se posljednjih tridesetak godina svakih nekoliko godina izmjenjivalo deset različitih političkih opcija.

Nije.

HDZ je u Ličko-senjskoj županiji desetljećima bio politička konstanta.

I upravo zbog toga nema pravo danas nastupati kao slučajni prolaznik koji se upravo zatekao kraj mjesta nesreće.

Posebno ne stranka koja iza sebe već ima pravomoćnu presudu u aferi Fimi media. Vrhovni sud pravomoćno je utvrdio odgovornost HDZ-a kao pravne osobe za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, uz novčanu kaznu i oduzimanje nezakonito pribavljene koristi. To je pravno preciznija i dovoljno porazna činjenica – bez ikakve potrebe za izmišljanjem dodatnih etiketa.

Hrvatsku se desetljećima razvlačilo kroz korupcijske afere, a danas gledamo nešto možda još strašnije, sustav koji očito nije bio sposoban spriječiti da golema količina problematičnog otpada završi u srcu Like.

Prvo novac, onda zemlja, onda voda.

Što je sljedeće?

ŠERIF LIKE POSTAO JE TELEVIZIJSKA ZVIJEZDA

A televizijska zvijezda posljednjih tjedana svakako je Darko Milinović.

Nekadašnji dugogodišnji HDZ-ovac, bivši ministar, bivši župan, a danas gradonačelnik Gospića, čovjek kojega se godinama u političkom folkloru naziva „šerifom Like“, sada obilazi televizijske studije objašnjavajući tko je za što nadležan, tko nije reagirao i zašto Grad Gospić zapravo ne može napraviti mnogo.

Vrhunac je stigao u razgovoru s voditeljicom Dnevnika Nove TV Rominom Knežić.

Upitala ga je postoji li krizni plan Grada ako monitoring pokaže širenje PFAS spojeva podzemnim vodama.

Milinović je odgovorio:

„Nema Grad Gospić ni plan A.“

Čovjek bi se smijao da situacija nije toliko ozbiljna. Grad u čijoj se neposrednoj blizini nalazi oko 37.000 tona otpada nema ni plan A.
Ne plan B. Plan A.

To je možda najbolji sažetak funkcioniranja čitavog sustava. Godinama se upravlja, kadrovira, zapošljava, dijele se funkcije, vode predizborne kampanje, organiziraju skupovi i fotografira za društvene mreže.

A kada nastupi ozbiljna kriza koja potencijalno ugrožava tlo, vodu, poljoprivredu i reputaciju čitave regije – nema plana A.

A KAMERE?

Darko Milinović ovih mi dana prijeti tužbom nakon što sam javno otvorio pitanje videonadzora na prostoru bivšeg PPK Velebit, odnosno silosa na kojega je Josip Šincek trpao otpad i zakopavao ga u zemlju.

Problem je samo u tome što ja nisam izmislio naljepnice koju sam ondje fotografirao.

Na oznaci videonadzora na lokaciji kao voditelj obrade naveden je Grad Gospić, s njegovom adresom i službenim kontaktom. Svrha sustava, prema samoj oznaci, uključivala je zaštitu života i zdravlja ljudi, okoliša i imovine te pravodobno uočavanje opasnosti.

To ne dokazuje da je Darko Milinović osobno gledao snimke, ali se može legitimno njemu i Karlu Starčeviću postaviti pitanje je li znao za video nadzor i gdje su nestale kamere, kao i video snimke s tih istih kamera.

Ali ta tema otvara potpuno legitimna novinarska pitanja. Tko je imao pristup video sustavu? Što su kamere pokrivale? Koliko su se dugo čuvale snimke? Jesu li zabilježeni kamioni? Jesu li snimke predane istražiteljima? Tko je upravljao sustavom u vrijeme Karla Starčevića, tko poslije njega i što je od snimljenog materijala sačuvano?

To nisu optužbe. To su pitanja.

A političar koji na novinarsko pitanje odgovara prijetnjom tužbom neće učiniti da pitanje nestane.

Naprotiv.

Postaje još zanimljivije, a pitanja će biti još i više. Odgovor političar ne mora dati, ali SLAPP tužbom autora ovoga teksta zasigurno neće zastrašiti od daljnjeg istraživanja.

KARLO STARČEVIĆ TAKOĐER MORA ODGOVARATI NA PITANJA

I bilo bi nepošteno cijelu priču svesti samo na Milinovića.

Velik dio razdoblja u kojem je posao Šincekovih u Gospiću rastao gradonačelnik je bio Karlo Starčević.

Šincekovi su 2021. primili tadašnjeg gradonačelnika u pogonu bivšeg PPK Velebit, a tadašnji medijski izvještaji govorili su o njihovoj suradnji sa stručnim službama Grada. Starčević danas tvrdi da tada nije imao saznanja o ilegalnom odlaganju otpada.

Možda nije. Ali upravo zato treba utvrditi tko jest. I kada.

Jer 37.000 tona nije igla u plastu sijena.

To je otprilike tisuću i pol kamionskih tura ako računate prosječno 25 tona po kamionu.

Takva količina materijala ne može proći neopaženo od strane institucija. Je li moguće da komunalni redari ništa nisu primijetili? Zašto nitko nije reagirao na pravovremene prijave građana?

PETRY, ŠTIKADA I VJEČNO PREBACIVANJE ODGOVORNOSTI

Tu je i aktualni ličko-senjski župan Ernest Petry.

Petry javno traži sankcioniranje svih odgovornih i sanaciju, što je svakako minimum koji građani imaju pravo očekivati od župana. Ali politička odgovornost ne završava pozivom drugim institucijama da nešto naprave. Petry kao Petry, onako zdravo - seljački počeo je, kada se otvorila tema otpada, o Drugom svjetskom ratu, a uz njega je stajao HDZ-ov žetončić Dario Zurovec. Tužne su to bile scene. Ličko-senjska županija također je dio sustava koji građanima mora objasniti kako su se donosile dozvole, tko je kontrolirao njihovo provođenje i kako je moguć takav razmjer problema. A Gospić nije jedina otvorena rana.

Kod Štikade se godinama nalaze tisuće tona plastike i automobilskih guma u blizini jezera i vodnih resursa, zbog čega su građani i političari ponovno otvorili pitanje mogućeg utjecaja na okoliš. Nadležni tek trebaju precizno utvrditi stvarni sastav i rizik tog otpada.

Dakle, ne treba nam još jedan krug televizijskog nadvikivanja.

Trebaju nam odgovori:

Tko je što znao? Kada je znao? Što je poduzeo? Tko je potpisivao dozvole? Tko je provodio nadzor? Tko nije reagirao, a morao je?

I, ako se u kaznenom postupku utvrdi korupcija – tko je za što dobio novac?

HOĆE LI NA KRAJU NAJSKUPLJU CIJENU PLATITI OPG-OVCI?

A dok se političari prepucavaju oko nadležnosti, postoji skupina poštenih i marljivih ljudi koja od političkog spina nema baš nikakve koristi. To su lički poljoprivrednici. OPG-ovci.

Ljudi koji proizvode krumpir, sir, meso, mlijeko, povrće.

Zanimljivo, upravo je Milinović na Novoj TV rekao da je jedan od najvećih proizvođača krumpira u županiji, prema njegovim riječima, već dobio zahtjev trgovačkih lanaca za dodatnim ispitivanjem tla i vode te da ga je to stajalo oko deset tisuća eura. Govorio je i o padu prodaje sira kod jedne lokalne obitelji.

E tu dolazimo do posljedica koje politički PR neće moći zakrpati.

Što ako sutra veliki trgovački sustavi kažu:

„Lički proizvod? Ne, hvala.“

Što ako kupac u Zagrebu, Splitu ili Rijeci uzme u ruku vreću krumpira i prvo pomisli na PFAS?

Što ako se desetljećima građena slika Like kao zemlje čiste vode, zraka i hrane pretvori u tržišni problem?

Tko će OPG-ovcima nadoknaditi štetu?

Političari? Ministri? Inspektori? HDZ?

Ili će, kao uvijek, račun završiti kod ljudi koji sa cijelom aferom nisu imali nikakve veze?

DOMOLJUBNA ULOGA MEGAMINISTRA TOMISLAVA ĆORIĆA I ANDRIJE MIKULIĆA

Nikako ne valja smetnuti s uma i fascinantnu ulogu HDZ-ovog višestrukog ministra Tomislava Ćorića koji je izmjenama zakona olakšao uvoz stranog otpada u Republiku Hrvatsku. To je taj domoljubni gen ili nerv kojega TĆ ima. A Andrija Mikulić koji je prema dostupnim informacijama iz istrage za malo mesa i puno keša dopustio uvoz opasnog otpada u Liku? Otkud mu puška od 100 tisuća eura, to se nitko ne pita? To je taj domoljubni HDZ?

DALlJA I TROSKOT SIGURNO NISU DOVEZLI 37.000 TONA OTPADA

Milinović posljednjih dana posebno rado politički udara po Zvonimiru Troskotu. Čovjek bi nakon nekih njegovih televizijskih nastupa gotovo mogao zaključiti da su Orešković i Troskot krišom vozili kamione prema Gospiću. A nisu. Možete ih politički voljeti ili ne voljeti. Možete se ne slagati ni s jednom njihovom rečenicom.

Ali 37.000 tona otpada nije nastalo njihovom konferencijom za novinare i javnim istupima u Hrvatskom Saboru.

HDZ ODBIO HITNU SANACIJU GOSPIĆA

PFAS nije nastao saborskim govorom. Otpad nije zakopan oporbenim amandmanom. To su pokušaji zamjene teza za maloumne.

A Lici danas ne treba još političkog cirkusa. Lici treba istina. I hitna sanacija koju HDZ nije podržao u Hrvatskom Saboru.

NE TREBA NAM JEDAN „PEDRO“

Najviše se, međutim, bojim jednog dobro poznatog hrvatskog scenarija. A taj je Da nakon svega dobijemo jednog "Pedra".

Jednog dovoljno malog čovjeka koji će preuzeti gotovo svu kaznenu odgovornost, nekoliko političkih ostavki koje će trajati koliko i jedan televizijski dnevnik, priopćenje Vlade o „funkcioniranju institucija“ – i svi dalje svojim putem.

To se ne smije dogoditi. Nema unaprijed osuđenih. Za kaznenu odgovornost odlučuju sudovi i svatko ima pravo na presumpciju nevinosti.

Ali jednako tako nema ni unaprijed amnestiranih samo zato što imaju stranačku iskaznicu, funkciju, vezu, čin ili poznanstvo.

Ako istrage i sudski postupci dokažu da su pojedini dužnosnici svjesno omogućavali kriminal, zataškavali ga ili za to primali mito, kazne moraju biti takve da više nikome u Hrvatskoj ne padne na pamet prodavati zdravlje ljudi za kuvertu.

I moraju odgovarati svi.

Od dna do vrha lanca.

DOSTOJANSTVEN PROSVJED

Na kraju ostaje i pitanje koje je možda politički najneugodnije. Što će učiniti birači? Jer, demokracija ne završava na psovanju političara uz kavu. Svaka vlast na kraju postoji zato što joj građani daju mandat.

Prosvjed održan u Zagrebu 5. rujnja 2026. pokazao je da deseci tisuća građana i lijevih i desnih, ali i centrističkih političkih uvjerenja imaju svijest o onome što se događa u Hrvatskoj. O govornicima i govorima za vrijeme prosvjeda možda nekom drugom prilikom, ali je činjenica da su se ljudi solidalizirali ne gledajući tko je kojega političkog uvjerenja i da su dostvojanstveno odradili prosvjed. Nakon toga je i premijer Andrej Plenković otupio svoju oštricu i više u javnosti ne govori nadmeno i bahato o lažnoj histeriji i manipulacijama oporbe. Dapače, nakon objave novog nalaza kako su podzemne vode u Gospiću zaražene PFAS-om postao je ponizniji nego ikad.

A LIČANI?

Ako se nakon ovakve afere, nakon 37.000 tona otpada, nakon PFAS-a, nakon pitanja vode, tla, hrane, dozvola, inspekcija, kamera i desetaka institucija koje su očito negdje putem zakazale, sve ponovno zaboravi do sljedećih izbora – tada nikakva kolumna ni urlikanje "upomoć" Dalije i Troskota više neće pomoći.

Ličani imaju pravo na čistu zemlju. Imaju pravo na čistu vodu. Imaju pravo znati tko ih je štitio, a tko nije radio svoj posao. Imaju pravo znati tko je znao. Imaju pravo znati tko je šutio.

A ako se ikada utvrdi da je netko za šutnju ili pogodovanje bio plaćen – imaju pravo znati koliko je to koštalo i tko je taj izdajnik.

No imaju i odgovornost.

Jer ako nakon svega ponovno izaberu ljude i sustav koji ih je razočarao i doveo do ruba očaja, onda se jednom mora postaviti i najteže pitanje - koliko puta građani trebaju biti upozoreni prije nego što politička odgovornost prestane biti tuđi, a postane i njihov izbor?

Lika više nema vremena za „nismo znali“. Nema vremena za političke predstave. Nema vremena za traženje novih "Pedra". Jer ono što je zakopano u zemlju neće nestati nakon umirujuće ili manje umirujuće televizijske izjave.

A 37.000 tona otpada najteži je mogući spomenik državi u kojoj su svi bili nadležni za funkcije – ali, kada je trebalo preuzeti odgovornost, odjednom nitko nije bio nadležan ni za što.

Ako smatraš da ovo što radimo ima smisla, podrži nas.

Prrojekt Reflektor možeš podržati za samo 5 eura mjesečno. Regiatrirati se možeš upravo na ovoj stranici na kojoj čitaš ovaj članak: https://www.reflektorinfo.com/#/portal/

YouTube pretplata dostupna je ovdje: https://www.youtube.com/@reflektorvideo/join

Donacije možete uplatiti ovdje: https://www.reflektorinfo.com/doniraj-reflektor

Hvala vam.